:)
logo

HRVATSKA MITOLOGIJA

VJEŠTICE (COPRNICE)

U hrvatskim tradicijskim vjerovanjima vještice zauzimaju istaknuto mjesto. Vještice su se mogle prepoznati već po izgledu i ponašanju koje je obično odstupalo od "normalnog" pa su se vješticama smatrale "ružne", "stare" ili "iznimno" lijepe žene, kao i one koje su svojim ponašanjem prekršile neke društvene norme. Vještice su većinom žene, dok se vješci rjeđe spominju.
Vještice posjeduju nadnaravne moći kojima štete ljudima, djeci i životinjama, najčešće djeluju noću, a okupljaju se leteći na sastanke prethodno izgovarajući čarobnu formulu koja im omogućava nesmetan let. Vjeruje se da vještice imaju lončić masti od osobitog bilja zakopan pod ognjištem te posebnu šibu ili motku kojom bi udarale po ognjištu pa bi se taj lončić stvorio. Kad se upućuju na sastanke, mažu se tom mašću i izgovaraju formulu "ni o drvo ni o kamen, već u Pulju pod orah". Formula im omogućuje da se tijekom leta ne sudare ni s drvom ni s kamenom te da sigurno stignu u "Pulju pod orah", gdje se sastaju sa drugim vješticama. Primjeri često spominju da bi vještice pri mazanju mašću vidio netko od rodbine pa bi se, želeći saznati gdje mu odlazi žena ili rođakinja, i sam namazao mašću i izgovorio čarobnu formulu, ali često pogrešno, pa bi se izudarao i "o drvo i o kamen" ili bi se našao na nekome drugome mjestu.
Pretvaranje u ptice, razne životinje i druge oblike još je jedna od nadnaravnih moći vještica, primjeri govore i o pretvaranju vještičjeg duha u muhu koja potom izlazi iz usta i dolazi činiti zlo.
Uz moć preobrazbe, letenja i okupljanja na sastancima, česti su i primjeri koji spominju jedno od najsnažnijih vještičjih oružja - urokljivo oko. Vjeruje se da vještice urokljivim okom čine neku štetu ili čak smrt bližnjeg. Takvog pogleda ljudi su se jako bojali i nastojali su izbjeći svaki kontakt s osobom za koju se vjerovalo da ga posjeduje jer "ureče te pa krava ne daje mlijeka".

Luka Šešo, "Živjeti sa nadnaravnim bićima"

Prema vjerovanju vještice oduzimaju kravama mlijeko. Za vrijeme mladog mjeseca vještica uzme podulje uže i priveže ga za stup ulaznih vrata s ulične strane. Pod uže stavi lonac ili dojaču i čini rukama pokrete kao da doji kravu. Neki ljudi koji su vješticu zatekli u tom poslu zaklinjali su se da su vidjeli kako mlijeko teče iz užeta u dojaču u gustom i jakom mlazu.
Za obranu od vještica vjerovalo se da treba nositi u džepu glavicu češnjaka, jer oštar miris češnjaka tjera vještice i sve moguće uroke.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

VILE

Vjerovanja u vile najrasprostranjenija su od svih vjerovanja u nadnaravna bića.
Najčešće su opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, nježnog i prozirnog tijela, prelijepih očiju, prijatnog glasa, bijele i zračno prozirne odjeće, a preko glave imaju koprene pomoću koje mogu letjeti, a ako je slučajno negdje poderu onda gube to svojstvo.
Kosa im je obično zlatne boje, raspuštena i često gotovo do zemlje. Ne smije ih se čupati; umrla bi kad bi joj netko iščupao tek i jednu vlas!
U skladu s tim, epiteti koji se vilama najčešće pripisuju su bijela, lijepa, gizdava, draga, tanka, hitra, slavna, uzorita, mila, plemenita, vragolasta, ali i razbludna, grešna, huda, naudna. Ovi posljednji nagovještavaju nam i ambivalentnu prirodu vile, koja koliko god najčešće jest dobrohotna i sklona ljudima, toliko postaje opasna ako joj se čovjek na neki način zamjeri. Dvostruka se priroda vile očituje i u njezinom fizičkom izgledu: premda ljepotom i sjajem svoje pojave može osupnuti, donji dio njezina tijela odlikuju životinjske noge, najčešće magareće ili kozje.
Moć vila je velika, mogu navući oblake ili ih razagnati, pustiti tuču na polja i vinograde, ili pak čuvati od tuče, a preko noći mogu učiniti da usjevi niknu i dozore. Vile žive daleko od ljudi u prirodi, najviše po šumama, iz kojih izlaze na livade, ceste, a može ih se vidjeti i kraj vode, u vodi, u močvari…
Pojavljuju se najčešće pojedinačno ili u neparnom broju, tri, pet, sedam ili devet. Mogu se pretvoriti u pticu, oblak, maglu, cvijet i sl.
Pastiri su ih često viđali. Kad bi noću pozaspali uz vatru, vile bi zajašile njihove konje i cijelu noć jurile po livadama. Ujutro bi našli konje izmorene, a grive bi im bile ispletene u fine i tanke pletenice kakve ne može isplesti ljudska ruka.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.
Znali su ih viđati kako na mjesečini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisutnosti, najčešće na livadama okruženima šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke... Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile.
Spominje se i da vile često po šumama sviraju frulu ili diple.
Narodne pjesme kazuju da vile poznaju i ljudima pokazuju ljekovito bilje. U čistoći jutra, one po rosnim planinama traže mirisno, zdravo bilje. Vrijedno je spomenuti da su narodna imena različitih biljaka pripisana vilama, primjerice vilin luk (Muscari comosum), vilina metla (Asparagus officinalis) ili vilina kosa (Cuscuta epithymum).

MORA

Mora je noćno žensko biće koje, pretvoreno u razne oblike, dolazi moriti čovjeka, odnosno smetati mu u snu. Ponekad je to crna bezlična masa, sjena ili pojava koju neki noću vide na prsima ili vratu usnula čovjeka. Čovjek koga mora siše baca se u snu, prevrće, stenje, hvata se rukama za vrat, teško diše, a kad se probudi, priča kako je sanjao da ga neki strašni stvor davi.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

Mora je na mnoge načine uspijevala doprijeti do čovjeka kojem se željela osvetiti. Pretvorena u životinju, ili slanjem svojeg duha, mora je bila opasna za čovjeka.
Brojni primjeri govore o raznim oblicima borbe i zaštite pomoću kojih se uspjevalo uhvatiti moru, napakostiti joj ili učiniti da više ne dolazi moriti ljude. Najučestaliji postupak jest uhvatiti moru tijekom napada. Uhvaćenu osobu treba držati do jutra jer se onda pretvara u osobu iz sela koja je mora. Ali teško je uhvatiti moru, koja je obično pretvorena u duha, mačku, muhu ili kakav drugi oblik, pogotovo u trenutku morenja u kojem je čovjek oduzet i slab. Neki primjeri spominju da su ljudi tijekom borbe uspjeli ozlijediti moru pa su ujutro po ozljedama znali prepoznati ženu koja ih je prijašnju noć napadala preobražena u noćnog demona. Od more se štitilo i začepljivanjem ključanica kroz koje su često ulazile.

Luka Šešo, "Živjeti sa nadnaravnim bićima"

SUĐENICE

Suđenice su tri u bijelo obučene žene, koje u kuću ulaze kroz dimnjak, ključanicu ili vrata koja je netko od ukućana neoprezno ostavio otvorena. Njihov dolazak obilježavaju neobične pojave: vatra se gasi i pali sama od sebe u peći ili svjetiljci, psi zavijaju, silan vjetar huji oko kuće. Suđenice se pojavljuju oko prve noći po rođenju djeteta, one određuju djetetovu sudbinu. Kada uđu u kuću smještaju se kod ognjišta ili kod vrata te govore sve tri uglas kako se ne bi znalo koja je što od sudbine odredila djetetu.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

POSVEČKARI (DUPLIERI, SVEČARI, SVEČURKI)

Posvečkari su maleni plamičci koji se često viđaju u Podravini na livadama ili oranicama kako tinjaju ili gore. Vjerovalo se da su to mala i zaigrana dječica, tj. duše dječice koja su umrla bez krštenja, stoga ne mogu ni u raj ni u pakao, pa tako lutaju po svijetu i igraju se po proplancima, a mogu i donijeti sreću onome tko ih vidi.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

VEDI

Vedi su bili visoka bića muškog roda, vrlo slični ljudima, a živjeli su duboko u šumama. Kada su govorili ili pjevali čulo se nadaleko. Bili su vrlo snažni, mogli su čupati drveće s korijenjem i nositi velike terete. Živjeli su u plemenima, a u dubini šuma imali su i svoje gradove. Bilo je dobrih i zlih veda. Zli vedi nisu se družili sa ljudima, ostajali su u svojim šumama, stoga su ih nazivali i ŠUMSKIM VEDIMA. Ljude nisu ubijali, no ako bi kojeg čovjeka zatekli u šumi, odveli bi ga u svoj grad i tamo ga zatočili. Često su ga i mučili, ali onda bi ga napokon izgladnjelog i iscrpljenog pustili kući.
Dobri vedi dolazili su ljudima i pomagali im. Gotovo svaka kuća imala je svog KUĆNOG VEDA, koji je ukućanima bio privržen i koji im je pomagao. Iz privrženosti kući i obitelji znali su napakostiti drugoj kući ili njezinom vedu. Svaki kućni ved imao je i svoje ime.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

Vjerovalo se da su kućni vedi zapravo duše pokojnih pradjedova, te su im prinosili žrtve na poceku - kućnom pragu, prebivalištu duhova predaka.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

VODENJAK

Vodenjak je vodeni čovjek, gospodar voda, zelene boje, duge kose i brade, sav je obrastao u mahovinu i raslinje. Vodenjaci žive u rijekama i jezerima gdje sa svojim ženama Vodenkinjama čuvaju svoje kraljevstvo riba, školjaka i rakova. Ako ih kakav ribar ili plivač uznemiri utopit će ga i tjerati da im služi čuvajući mu dušu u kakvom glinenom vrču.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

Prema starom vjerovanju, kada se neko dijete ili odrastao čovjek utopi, za takve nesretne slučajeve se okrivljuje vodenjak.
Vrlo je snažan i rijetko mu se koji čovjek može oduprijeti. Ako se vodenjak baš i namjeri na oprezna i dobra plivača koga ne može odmah povući na dno, učinit će da ga uhvate grčevi u nogama ili rukama i onda mu više nema spasa.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

VODENKINJE

Vodenkinje su zlobne Vodenjakove družice, po opisu su to ružne, sablasne i zelene žene, ali mogu se pretvoriti i u ljepotice, ali samo da bi svom gospodaru Vodenjaku pribavile nove sluge-žrtve utapanja. Ponekad nesretnike namame i svojom pjesmom. Glavu kite vodenim travama i školjkama, a obučene su u zeleni šlajer ili koprenu vodenog raslinja.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

POTOPLJENIK (VUTOPLENIK)

Potopljenik je Vodenjakov sluga, utopljeni kupač kojeg je Vodenjak odveo u podvodni svijet, a utopljenikovu dušu zauvijek zatvorio u glineni vrč pretvorivši ga u slugu. Kako bi se zaštitili od vodenjaka i utapanja, ljudi su vjerovali da nije dobro kupati se u zoru ili sumrak, osobito ne za vrijeme popodnevnog pozdravljenja, kada crkveno zvono zvoni u podne, a također se nije dobro kupati na mjestima obraslima vodenim biljem. Vodenjakova zelena ruka mogla se spaziti na stranicama čamca za vrijeme vožnje rijekom, tada ga treba lupiti veslom i bježati dalje.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

Kada je na kopnu potopljenik izgleda kao malen, u zeleno obučen dječak, sa šiljastom kapicom na glavi.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

PESOGLAVCI

Iako se prvotno značenje izgubilo, izraz Pesoglavec u narodu je jako poznat i danas, a vezuje se uz ćelave ili ljude obrijane glave. Smatra se da je izraz povezan sa provalama Tatara u Hrvatsku 1242. Iako su otišli vrlo brzo, ljudima se usjeklo u pamćenje njihovo nepojmljivo nasilje te su ih se još dugo sjećali kroz legende i kazivanja o Pesoglavcima.
Pesoglavci spadaju u rijetka mitska bića koja možemo smjestiti u povijesni kontekst.
Neki kazivači 20. stoljeća pričaju da su Pesoglavci (Tatari) vodili veliki rat, da su otišli, a da su pojedini zaostali, te se još neko vrijeme motali po šumama, da su se hranili sirovim mesom koje su jeli nakon što su neko vrijeme na njemu sjedili. Imali su pesje lice i jedno oko, tj. drugačije su izgledali, posebice oko očiju (uspomena na kosooki izgled Mongola). Bili su nasilni.
Uspomene na te davne i nemile događaje provale Tatara, koji su bili toliko dramatični, još dugo stoljeća živjeli su u svijesti ljudi kao mitski događaj nadnaravnih sudionika - Pesoglavaca.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

DIVLJE DEKLE (ŠUMSKE DEKLE)

Divlje dekle su bića nalik ženama samo puno nižeg rasta od ljudi, živjele su u dubokim šumama. Tijelo im je bilo prekriveno dlakom, ruke su im bile duže i jače nogo u ljudi, bile su vrlo snažne, mogle su brzo trčati. Živjele su u krošnjama hrastova, a kroz dan prelijetale su sa stabla na stablo. Nisu nosile odjeću, a tijelo im je prekrivala duga smeđa kosa. Nikad se nije čulo da razgovaraju s ljudima ili među sobom, no čulo se da se po šumama dozivaju otegnutim krikovima. Kad su bile gladne, cičale su i vriskale.
Iz šuma su obično izlazile tek kad su se stale spuštati prve jesenske magle na livade. Tada su prilazile napuštenim pastirskim vatrama da se uz njih ogriju.
Ljude su izbjegavale jer su bile dosta plašljive, no ipak se zna za slučajeve kad su dolazile i u ljudske stanove. Tako se npr. priča da su dolazile i u dvorišta kad ih je ljuta glad istjerala iz šuma. Tada bi im domaćica u nekom kutu ostavila nešto hrane. One su bile zahvalne za svaki zalogaj i nastojale su se domaćici odužiti na bilo koji način. Obično su joj pospremile dvorište, očistile staju, donijele drva i sl.
Šumske dekle nisu bile zloćudne ni osvetljive te ljudima nikad nisu činile štete. Ljudi su ponekad sa njima grubo postupali, no one im nisu zlom uzvraćale.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

MRAK

Mrak je zloduh, noćno demonsko biće koje se noću javlja po putovima i stazama, ali zna doći i u dvorišta. Smatra se da je izgledao kao odrastao muškarac s velikim šeširom, koji ostavlja modrice svojim žrtvama.
Žene češće stradavaju od Mraka nego muškarci. Kad koja izađe noću do bunara ili do staje, može "nagaziti na Mrak" i tada će dobiti vrućicu, groznicu, a može i umrijeti ukoliko joj ne pomogne neka vračara sa svojim coprijama.
Mrak žene i "ujede". Tada im po bedrima iskoče krupne "crnjavke", koje se izgube tek poslije nekoliko sedmica. Mrak može čovjeka i "šupiti". Od toga se pada u nesvijest, a može se i pocrnjeti.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

BELA ŽENA

Bela žena je pojava koja nagoviješta veliko zlo, najčešće ratove i silnu tugu koja će se obrušiti na običnog čovjeka. Obučena je u bijelu opravu bez ukrasa, na glavi ima bijeli rubac ispod kojeg se ne nazire lice. Veoma je visoka, i do dva metra, iza sebe ne ostavlja tragove dok hoda po snijegu ili travi, već lebdi nijemo nad seoskim putem. Ukazivala se pred Prvi i Drugi svjetski rat te uoči Domovinskog rata, navodno je zadnji puta viđena 1988. godine na groblju u Ždali.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

KUGA

Kuga je u crno obučena ispijena starica koja obilazi svijet i bolešću mori ljude predajući ih smrti. Vjerovalo se da razne zarazne bolesti širi starica u crnom - Kuga. Ona ne zna za sućut već samo obavlja posao na koji su je otpravile više sile. Kuga se smatrala bićem koje izvršava Božju volju, te stoga nije nužno zlo biće, već samo glasnik i izvršitelj sila viših i od Kuge same. Ljudi su se pokušali zaštititi od Kuge ostavljajući joj Kugina mita (najčešće košaru sa sirom, slaninom i kruhom) na raskrižju prije ulaza u selo, nadajući se da će ih tako zaobići.

Vid Balog, "Hrvatska bajoslovlja"

MALI LOVCI (NOĆNI LOVCI)

Mali lovci su antropomorfna bića koja su rastom dosezala najviše do ramena odraslom čovjeku. Obučeni su u zeleno odijelo, a oboružani puškom, uz njih je hodao mali crni pas.
Obično se već izdaleka čulo šuškanje njihovih pasa, te uzvici "hoj hoj", otegnuto dozivanje, lovački rogovi… Prolazili su nečujno kroz grmlje, pod njihovim nogama nisu pucketale grančice, a na zemlji nisu ostavljali traga. Kako su brzo dolazili, tako su brzo i odlazili i nestajali u šikarama. Stalno su bili u pokretu, nigdje se nisu zaustavljali, sa ljudima nisu razgovarali, ili su to činili samo ponekad. Mali su se lovci pojavljivali u razna godišnja doba, a ponajviše u jesen. Susret sa malim lovcima uvijek je bio neugodan. Njihovo iznenadno pojavljivanje, buka koja ih je pratila, strašila je ljude.
Mali se lovci nigdje ne pojavljuju bez pasa. Iako su ti psi maleni kao miševi, ipak se njihov lavež čuje nadaleko.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

MALI

Mali je demon koji se pojavljuje u liku dječaka. Zovu ga i mali s crvenom kapicom.
Ljudi pričaju da se najčešće može vidjeti u polju, pokraj kakve živice i sl., a ako izađe na put ili raskrižje, onda obično jaši na konju.
Visinom je nalik dječaku od pet do sedam godina, ali po obrazu bi mu moglo biti oko četrdeset godina, nema brade ni brkova.
Odjeven je u hlačice i kaputić zemljane boje, a opasan je remenom. Na glavi ima visoku šiljastu crvenu kapicu.
Mali se nikad ne žuri, ide poljem kao da se šeta. Naiđe li na potok, ribnjak ili baru, pregazi je a da nogu ne smoči.
Zaštitnik je starih dobrih običaja, pomaže vjerne bračne drugove, a zavađene nastoji pomiriti. Nadalje, Mali je i zaštitnik mljekarica i svih onih žena koje proizvode mliječne proizvode. Ni jedna od njih ne smije coprati da bi dobila više mlijeka, ako nije upisana u njegovu knjigu. Usudi li se neka od njih coprati bez njegove dozvole, krava će joj davati malo mlijeka, a na trgu se neće kod nje zaustaviti ni jedan kupac i vratit će kući pune košare.
Dobar je prema onome čovjeku koji je prema njemu prijazan i prijateljski raspoložen.
Pohlepan je na dobro jelo, naročito na masnu prosenu kašu, pa katkad moli ljude da ga uzmu k sebi na hranu. Zauzvrat on im donese žita.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

VRAG (ĐAVAO, SOTONA)

Vrag je demonsko biće, a vjerovanje u njega ima kršćansko-biblijsku pozadinu.
Izgledom vrag je vrlo sličan čovjeku, ali sa rogovima, repom i kopitima. Vrag se pojavljuje i u raznim drugim oblicima, kao uglađeni gospodin u odijelu, u liku dječaka u crvenim hlačicama, crnog mačka ili psa.
Susreće ga se na putu, na križanju, na livadi, u šumi. Boji se križa, blagoslovljene vode i krunice. Najvažniji mu je zadatak da ljude odvraća od vjere i da ih zapisuje u svoju knjigu, a koga u nju upiše, osigurano mu je mjesto u paklu.

Zvonko Lovrenčević, "Mitološke predaje Bilogore"

POZOJ (ZMAJ)

U dubokim jamama s podzemnim vodama žive zvijeri velikih njušaka i repova. Narod ih zove pozoji. Opisuju se kao leteće nemami koje se bore s oblacima u vrijeme oluje. Povezuje ih se s vodom i zemljom, a mogu prouzrokovati tuču. Spominju se i bunari kao njegovo obitavalište. Kako bi se udobrovoljilo pozoja te otklonilo njegovo zlo djelovanje, prinosile su mu se žrtve. Najčešće bi ljudi izlijevali sirutku u rupu ili bunar u kojem obitava pozoj, taj običaj nazivao se napajanje pozoja/zmaja.