PODRAVINA IZMEĐU MITOVA I LEGENDI

Ciklus fotografija nastalih između 2012. i 2015. godine inspiriran je podravskim narodnim predajama, mitovima i pričama. Fotografije istovremeno prikazuju prirodne ljepote i tradicionalnu podravsku ruralnu kulturu kroz sva četiri godišnja doba. Snimanja su se odvijala diljem Podravine, od repaških i bilogorskih šuma, ušća Drave, "Đurđevačkih peska" do podravskih njiva, livada, seoskih dvorišta i starinskih interijera, na više od 50 lokacija.

U projekt je uključeno i lokalno stanovništvo, Podravci i Podravke od 5 do 85 godina koji sudjeluju u projektu kao modeli te uprizoruju razne likove iz podravskih narodnih predaja, mitova i legendi. Mnogi ugledni Podravci podržali su projekt pozirajući i uprizorujući nekog od podravskih nadnaravnih likova. Tako je kao model na projektu sudjelovao i Mijo Kovačić (kao vilovnjak), naš doajen naivnog slikarstva; Davor Hečimović (kao seljak kojeg je posjetio vrag), ugledni koprivnički kirurg; Zvonimir Ištvan (kao vrag), ravnatelj repaške šumarije, te Sanja Kavur (kao vila), poznata koprivnička jahačica i vlasnica konjičkog kluba "Galop team". U projektu je kao model sudjelovao Zdenko Bašić (kao vodenjak i šumski ved), nagrađivani akademski filmski animator koji se bavi srodnim temama. Projekt je svojim sudjelovanjem kao model podržala i Mirela Holy.

U svrhu snimanja Iva Lulić i ekipa u Podravini su proveli gotovo 9 mjeseci kroz tri godine (2012. - 2015.), prijeđeno je više od 15 000 km u potrazi za lokacijama, preko 40 Podravki i Podravaca, djece i odraslih, prijatelja i prijateljica, sudjelovalo je u ovoj priči kao modeli koji uprizoruju likove iz narodnih vjerovanja. Deseci prijatelja i prijateljica, poznanika i poznanica pomagali su na razne načine, od asistiranja prilikom snimanja, šivanja kostima, posudbi kostima i rekvizita, kombija, foto opreme...

Autoričine fotografije djeluju vrlo uvjerljivo. Modeli su vješto kostimirani te se nalaze u karakterističnim pozama, poznatima iz predaja. Pritom istovremeno djeluju i spontano, kao da ne znaju da su ulovljeni u kadar, odnosno kao da ih je fotografkinja usnimila nakon dugog uhođenja. No, uspjelost dočaravanja samih mitoloških i legendarnih bića kostimima i pozama u kojima se nalaze ustvari nije najvažniji aspekt kada govorimo o ovom inventivnom ciklusu fotografija. Ono što im daje posebnu draž i vrijednost ustvari je kontekst u kojem su snimani.

Naime, bića su redovito uklopljena u prirodni ili kultivirani okoliš, koji nerijetko plijeni pažnju više nego sami likovi. Gotovo bismo mogli reći da bi fotografije bile vrijedne pažnje da na njima niti nema likova. Kontekst u kojem su modeli snimani većinom je prirodni okoliš (šuma, senokoša, polje, Drava, mrtvice, poljski putevi, Peski), dok je dio fotografija sniman i u ruralnom, redovito arhaičnom okruženju (stare kuće i klijeti, dvorište, vrt) diljem Podravine (Molve, Repaš, Gornja Šuma, Gabajeva Greda, Levača, Virje, Šemovci, Ždala, Jegenjiš, Đurđevac, Peteranec itd.). No, koji god okoliš bio, zadivljuje autoričina sposobnost da ga kao prvo prepozna kao adekvatan za pojedini lik te kao drugo način na koji ga ovjekovječi svojim aparatom, udahnuvši mu istovremeno stvarnosnu i umjetničku dimenziju.

Pritom je okoliš u kojem su fotografije snimane minimalno prilagođavan, npr. dodatnim osvjetljavanjem ili ubacivanjem dimnih efekata, odnosno dodavanjem ili oduzimanjem pojedinih detalja, no radi se, dakle, o stvarnim lokalitetima pokraj kojih smo prošli tisuću puta, a nismo primijetili njihovu ljepotu koju nam otkrivaju ove fotografije. Kao što je minimalno intervenirano u okoliš, tako je i sam postupak snimanja i izrade fotografija lišen većih naknadnih računalnih intervencija. Takav pristup iziskivao je poseban napor da se npr. ulovi ono doba dana kada je određeni okoliš najadekvatniji za pojedini lik, odnosno one atmosferske prilike koje na najbolji način doprinose estetskom učinku.
Ivin fotoaparat postao je prozor u čudesan svijet mističnih podravskih predaja.

Nekoć davno, pričali su naši stari, Podravina je bila fantastično mjesto, napučeno šarolikim bićima poteklima iz kazivanja maštovitog naroda. U bilogorskim šumama krile su se elegantne i tajanstvene vile, dok su noću njima odjekivali otegnuti krici divljih dekli. Coprnice su dozivale mrazeve i tuču. Demonske vještice mazale su se posebnom mašću kako bi letjele. Seljane su strašili glođani i mrakulje, u krevetu su ih gušile more, a ponekad bi ih posjetio i sam Nečastivi. Posvečkari su noću svjetlucali nad močvarama i mrtvicama. Pojava bele žene bila je znak velikog zla. Nesretnike bi u Dravi i jezerima utapao kralj vodenjak, njegova kraljica vodenkinja zavodila bi mladiće s istim tragičnim posljedicama, a dravska neman u ljudskom obliku, ali s tijelom od šiblja otimala bi mlade djevojke u podne.

Sve to samo je mali djelić iznimno bogatog opusa podravskih legendi i predaja koje su ovdašnji stanovnici prepričavali za tamnih noći uz treperavu svjetlost svijeća. Te su priče zapele za uho, pa potom i objektiv fotografkinje Ive Lulić, čija su glavna umjetnička preokupacija upravo stvorenja koja obitavaju u svjetovima mašte, podalje od empirijske realnosti. Ivine su fotografije simbiotični plodovi umjetnosti svjetla i etnografske baštine.

Na fotografijama nema nikakve montaže kaže Iva. Sve je dobiveno na licu mjesta, što znači da je svakoj fotografiji posvećeno jako puno vremena. Ponekad bismo prešli i 300 kilometara u jednom danu da bismo pronašli odgovarajuću lokaciju. Koji put bilo je potrebno i ponoviti scene, ako nam, recimo, treba nebo, a toga je dana oblačno, nema druge nego ponoviti. Na snimanju imamo pedesetak kilograma opreme, s rasvjetom i baterijama koje su jako teške. Snimamo ujutro pri izlasku sunca, poslijepodne kad je sve puno komaraca... Često smo izgledali kao da imamo kozice.

RIJEČ FOTOGRAFKINJE

Ovaj projekt nastao je isključivo zahvaljujući dobroj volji ljudi koji su se nesebično uključili u njegovu izvedbu pomažući na različite načine. Od srca im zahvaljujem.

Najveća hvala:

Zdenki Jurinjak, Molvarki sa zagrebačkom adresom, za ideju i poziv da napravim podravski ciklus fotografija s temom mitova i priča, za nesebičnu podršku, pomoć i logistiku tijekom tri godine koliko je projekt trajao, za udomljavanje u njenoj kući u Molvama, za pun želudac, najbolje kolače, prijateljstvo, ulogu budilice prije izlaska sunca, za mnoga pretrpljena smrzavanja, duga stajanja, savjete, strpljenje, ideje, beskrajna traženja lokacija, šivanje i krpanje kostima, kostimiranje i šminkanje, trpljenje svih mojih kreativnih nereda, a posebno za skupljanje šalica koje sam ostavljala po kući; Josipu Žitniku, za mjesece provedene u Podravini, asistiranje na snimanjima, posuđene mišiće kada je trebalo tegliti opremu po šumama i gorama Podravine, za poziranje, rano dizanje i smrzavanje, iščekivanje dobrog svjetla, za razumijevanje za moje predomišljanje i premještanje scene u zadnji čas, za ogromno strpljenje neuobičajeno za jednog dvadesetogodišnjaka; Općini Molve, posebno načelniku Zdravku Ivančanu i donačelniku Mirku Paši za podršku i pomoć pri realizaciji izložbe Podravina između mita i legende u Molvama 2014. godine; Šumariji Repaš, posebno upravitelju Zvonimiru Ištvanu za dobru volju, optimizam, za najbolju logistiku u repaškim šumama, te za odlično odigrane uloge vraga i lovca; Konjičkom klubu Galop team Peteranec, posebno Sanji Kavur za njenu pozitivnu energiju, entuzijazam, spremnost na suradnju, za veliku strpljivost pri snimanju i savršeno odigrane uloge vile. Zahvaljujem i njenom konju Artu, koji se pokazao najboljim modelom među životinjama nagrađivanim keksima, koji je pokazao nevjerojatnu konjsku izdržljivost prilikom ponavljanja scena; Zdenku Bašiću, koji je svojim dolaskom iz Zagreba i sudjelovanjem kao kostimograf i šminker te pozirajući kao model dao svoj kreativan doprinos pojedinim fotografijama, i za ugodno druženje i najzaraznije smijanje na svijetu, pa čak i onda dok je morao mnogo puta uzastupce skakati u smrdljivu močvaru, a osobito mu zahvaljujem na svoj potrošenoj kurkumi; Miji Kovačiću iz Gornje Šume, doajenu hrvatskog naivnog slikarstva, posebno zahvaljujem za savjete i strpljivo poziranje, a njegovoj supruzi Katici za ukusan domaći ručak; Mireli Holy, za podršku projekta, za strpljivo poziranje i dan proveden u Podravini; Ani Žitnik iz Zagreba za godišnji odmor proveden u Podravini, za višesatno poziranje u močvari, te za pretrpljenu hladnoću i smrad močvare, za mukotrpno ribanje zelene boje kojom je bila u cijelosti obojena, za ljupko trčanje na vjetrometini, za optimizam i smijeh na snimanjima, čak i onda kad nije bilo lako. Hvala i njenom dečku Ivi Rađi koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i tako postao naš model ni kriv ni dužan; Amaliji Albaneže iz Zagreba za čitav tjedan proveden u Podravini, za strpljivo poziranje u ranim jutarnjim satima u šumi, za smrzavanje i sve ubode insekata koje je vojnički podnosila, za bosonogo penjanje po drveću, za sve ideje i prijedloge, za ogromnu kooperativnost i kreativnost pri stvaranju fotografije vilinskog kola, za ugodno druženje, za početak lijepog prijateljstva te za njen magičan smijeh u bilo koje doba dana; Obitelji Hren iz Koprivnice, na gostoprimstvu i ustupanju vikend-kućice na Jegenišu u kojoj smo proveli tri dana, za pomoć pri snimanju, a osobito zahvaljujem Petri za vožnju čamcem iz kojeg sam snimala; Sandri Bedeniković, mojoj prijateljici iz Zagreba, za društvo na trodnevnom robinzonskom životu u divljini Jegeniša, za poziranje, gacanje po mulju, zajedničko dočekivanje izlaska sunca na jezeru te bježanje od ljutitih labudova; Obitelji Hečimović iz Koprivnice, na gostoprimstvu i ustupanju imanja Sunčano selo Jagnjedovac za potrebe snimanja, a posebno zahvaljujem Heleni i Davorinu Hečimović za poziranje, sudjelovanje, ugodno druženje i širenje pozitivne energije; Muzeju grada Koprivnice za podršku i savjete pri realizaciji projekta, posebno ravnatelju Marijanu Špoljaru i višoj kustosici Draženki Jalšić Ernečić; Obitelji Večenaj iz Gole, za ustupanje Etno kuće Ivan Večenaj u Goli u svrhu snimanja, za gostoprimstvo i ugodno druženje prilikom snimanja; Turističkoj zajednici Koprivnice za posudbu kostima, posebno Ružici Kancijan za savjete i ugodne razgovore; Matiji, Josipi i Kristini Popec iz Gornje Šume, za uvjerljiva oličenja uloga, za ugodna druženja uz pokoju suzu od smijeha; Obitelji Vincek iz Molvi, posebno djeci Petri, Luki, Josipu, Dominiku i Mihaelu za poziranje pod najezdom podravskih komaraca te njihovom tati Daliboru koji nas je pratio i pomagao; Igoru Puligu za bezbroj usluga, a pogotovo za posuđivanje kombija pošto je moj automobil najčešće bio premalen za svu potrebnu opremu, kostime, rekvizite i modele, te za oproštene nastale ogrebotine na njemu za koje mi je progledao kroz prste; Dubravki Žitnik iz Zagreba, za svaki besprijekorno sašiven kostim, za ideje i savjete, trud i vrijeme koje mi je poklonila, a posebno za savršen kapuciner koji sam koristila bezbroj puta na bezbroj načina; Maji Priselac, mojoj prijateljici iz Zagreba, za konstruktivne savjete i podršku te za uskakanje u poslovima koje samo ona može tako dobro odraditi; Igoru Sračeku iz Koprivnice, Darku Žitniku iz Zagreba i Željku Jakoviću iz Đurđevca, za dobrovoljno uskakanje u pomoć onda kada su trebale snažne ruke; Goranu Petaku, ribočuvaru i kolegi fotografu, koji nam je otkrio gdje rastu crveni lopoči; Martini Fiorentin, Draženu Kokoriću, Vitomiru Turbiću i Davorinu Štetneru iz Zagreba, koji su mi uvijek bili spremni posuditi dio fotografske opreme koja mi je nedostajala; Pauli Miković iz Zagreba, za tjedan koji je provela pozirajući u Podravini, a osobito za trčanje u zoru, te poziranje u visokoj travi usprkos alergiji; Mirjani Sacer Bobanac iz Vrbovca s najdužom kosom u regiji, na poziranju i nevjerojatnoj živoj energiji, entuzijazmu, te njenom suprugu Davoru, snimatelju, koji nas je pratio; Tomislavu i Katarini Valentić iz Molvi, za poziranje i ustupanje kuće za snimanje, za ugodno druženje, prijateljstvo i pomoć, a posebno njihovoj trogodišnjoj kćerkici Elizabeti za strpljivost pri poziranju; Milki Gašparić iz Gornje Šume, za poziranje i pomoć pri traženju modela, za jednostavnu dobrotu kojom zrači, za sve ručkove koje nam je priređivala i svu domaću hranu kojom nas je opskrbljivala; Mariji Cenkovčan iz Molvi, molvarskoj super-baki za poziranje sa svojim oldtime biciklom, a osobito za podravske specijalitete kojima nas je častila i za domaću hranu kojom nas je ispraćala; Mariji Litvić iz Molvi za poziranje u njenom vrtu i dvorištu, a posebno za sva domaća jaja i najbolje kolače koje nam je pekla; Ivi Cenkovčanu iz Molvi za strpljivo glumljenje kućnog veda u svom dvorištu, a njegovoj supruzi Ruži za dobrosusjedske odnose i fine domaće sireve; Terezi Ivančan i Ivani Cvjetković iz Molvi za poziranje i nošenje opreme na vrh brda, kroz pšenicu; Petri Cenkovčan iz Molvi i Anđeliji Bujan iz Bjelovara za poziranje i druženje tijekom snimanja fotografija sa suđenicama; Nikoli Valentiću iz Đurđevca za strpljivo nepomično poziranje radi duge ekspozicije u šumi uz Dravu; Ani Crnjak iz Gornje Šume, Marti Trešek i Anici Gazdek iz Repaša za poziranje i druženje na snimanju, za pričanje priča, za smijeh pri dojenju užeta i kuhanju čarobnog napitka; Katici Rumek iz Levače za poziranje i ustupanje dvorišta i kuće za fotografiranje; Marti Žagar iz Gornje Šume za poziranje tijekom hladnih zimskih mjeseci; Ani Kovač iz Koprivnice i Ivani Brunec iz Molvi za poziranje u muljevitom Jegenišu, za izdržljivost i vedrinu na snimanju; Slavici Čulić iz Koprivnice koja je svojom vilinskom pojavom upotpunila podravsku kolekciju vilinskih fotografija; Neni Lesjak iz Levače za ustupanje dvorišta za snimanje Mije Kovačića, i na kraju svima znanima i neznanima čije smo vinograde, voćnjake i kleti iskoristili, a da ni ne znaju...

Iva Lulić