KRK - OTOK VILA

"Krk - otok vila" ciklus je fotografija kojima je oživljena treća od deset Krčkih legendi (Vêyskih povêda) o naseljavanju otoka Krka i susretu došljaka Matana sa zlatnom vilom Divÿcom. Projekt je nastao u suradnji autorice i Centra za kulturu grada Krka, uključujući čitavu otočnu zajednicu, od institucija poput Javne ustanove "Priroda" i otočnih općina, do vrtićke djece, osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji su utjelovili likove iz Krčke legende.

Osim uvođenja u panteon koji nam skrivaju neobične Krčke legende, zadaća ove inicijative također je ukazati na raznolikost otočnih krajolika koji su kao kulisa vilinske predstave odabrani u suradnji s JU "Priroda", otočnim općinama i njihovim turističkim zajednicama.

Komunikacijom putem umjetničke fotografije osvještava se potreba o očuvanju prirode i zaštite okoliša te se promoviraju prirodne ljepote i autohtoni krajolici. Kroz takav ciklus prezentirao se "zlatni otok" otok Krk, kao turistička destinacija u kojoj se istinski sačuvao suživot čovjeka i prirode. Po mnogočemu Krk je jedinstven otok koji plijeni iznimnim kulturnim i povijesnim nasljeđem te prirodnim ljepotama. Svojom skladnom cjelinom i obimom šarolike vegetacije i faune stječe naziv "mali kontinent".

Snimanja na otočnim lokacijama bila su organizirana tijekom travnja 2013., a projekt je naposlijetku rezultirao zavidnom količinom fotografskog materijala.

Dnevno se snimalo nekoliko fotografija, a prilikom snimanja bi sudjelovali: fotografkinja, asistent rasvjete, kostimografkinja, vizažistica i dvije do tri osobe iz tehničke ekipe, zavisno o lokaciji snimanja.

Poprišta snimanja bili su prirodni ambijeti otoka, šume, vinogradi, maslinici i plodna polja središnjeg dijela otoka; kamenjari i pašnjaci sjevernog i južnog dijela otoka; Baščanska dolina; špilje i pećine (Biserujka); sjeveroistočni strmi dio obale otoka na kojima obitavaju bjeloglavi supovi; zaljevi, uvale i šljunčane plaže; starohrvatske, odnosno rano-romaničke crkvice; stari kašteli...

Nositelji projekta su Centar za kulturu Grada Krka i Iva Lulić, a partneri Trgovačko-komunalno društvo "Ponikve", Javna ustanova "Priroda" te Dječji vrtić "Katarina Frankopan".

„Iva u svom fotografskom radu ne koristi mogućnosti računalnih efekata, već poput starih majstora analogne fotografije stvara svoje fotografije koristeći prirodno i umjetno svjetlo. Svjetlo ima elementarnu, oblikovnu ulogu u fotografiji. Ona je u svojoj prirodi, pa tako i u likovnosti, jedan od temeljnih činitelja percepcije. Osim u oblikovnom smislu Iva svjetlo koristi i kao sredstvo stvaranja atmosfere i značenja. Naglašava prirodu paralelnog, oku nevidljivog, svijeta. Figure vila pojavljuju se često u grupama od po tri, gradeći piramidalne, dijagonalne ili naglašavajući horizontalne i vertikalne kompozicije. Pridajući značenje pojedinačnom i stavljajući ga u prvi plan, ovijajnjem u koprenu bajke u netaknutoj prirodi koja emanira, postavljena je savršena kreacija za savršena bića - vile.”

iz predgovora Mirele Duvnjak, više kustosice

Umjetnički projekt Krk – otok vila dobitnik je jedinstvene domaće nagrade za kreativnost i inovativnost u kategoriji projekata u kulturu i umjetnosti koja im je uručena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti na Danima kreativnosti i inovativnosti.

Vêyske povêde: ranohrvatske sage iz antike i srednjeg vijeka

Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintiji

Nekada davno, jako davno, nitko ne zna kada, rod Matana koji je živio na zapadnim obroncima Pontskog gorja uz Azovsko more krenuo je na dalek put tražeći sebi novu zemlju. Navikiri su zapjevali svoju himnu „Marjani-Marjani!“, razvili barjake, i flota sedam jedrenjaka, koju je predvodio admiral Hrvoje na svome brodu Sionavu, zaplovila je. Plovili su tako od proljeća do proljeća, preko sedam mora slijedeći zvijezdu Tornjaču (Sjevernjaču) do zlatnog otoka, a kod otoka Krete, jedan je brod stradao u brodolomu. Ploveći kroz Velemôri (Sredozemlje) štitili su ih dobri duhovi Kalup, zaštitnik mornara i ribarski duh Macarol, uspješno se boreći sa morskim zlodusima Štrigunom i Orkulom koji su ih napadali olujama, vjetrovima i valovima.

U proljeće, nakon godine plovidbe, slijedeći Tornjaču, koja je svijetlila ispred plamca ušli su u Sinjimôri (Jadran). Jedan po jedan, brodovi su se iskrcavali na otoke. Najveći brod Sionav admirala Hrvoja, koji je vijorio barjak, slijedio je put vođen zvijezdom do obećanog zlatnog otoka. U ranu jesen, u mračnoj noći, pristali su uz jedan otok, vezali se i iskrcali vjerujući da su stigli do svoje nove zemlje, ali razočarenje je bilo veliko. Hodajući kroz noć, obasjanu zvijezdama, bez mjeseca, pod nogama je bio samo kamen i poneka travka. Razočarani i tužni zaspali su.

Ujutro ranom zorom Matani su ispred otoka na kojem su pristali ugledali obećanu im zemlju. Najveći i najljepši zlatni otok u Sinjimôri. (Otočić na koji su se iskrcali danas se zove Zeč, ali znamo da je na starim pomorskim kartama označen kao Matan.) Ukrcali su se na Sionav i otplovili još zadnju milju. Sve je bilo kao što je obećano. Željeni otok na kojem obitavaju stada ovaca sa zlatnim runom. Ujutro su pristali na otok gdje ih je dočekala Divÿca (vila) zlatne kose u bijeloj haljini koja je čuvala ovce sa zlatnim runom. Ljepota prizora i sreća uplovljenja u posljednju luku bila je neizmjerna.

Divÿca koja je u ruci nosila klupko zlatne vune, prišla je Matanima i kazala da ih čeka jer zna kako će oni naseliti zlatni otok. Povela ih je do najistočnijeg dijela, rta Sokola, pored izvora, te vunom iz klupka ogradila dio na kojem će izgraditi svoje nove domove, svoj grad Urih-Kvorÿta (Korintiju) u kojem će živjeti kroz navedena stoljeća.

Sreći nije bilo kraja, ali kao u svakoj legendi, tako i u našoj „Vêyskoj povêdi“ postoji ono „ali“. U smiraj dana vila je rekla da odlazi u svoje dvore visoko na brdu, ali da se oni ne smiju okrenuti za njom i njezinim stadom. Vila je krenula u dvore, ali znatiželja Matana, kao i svih ljudi, bila je jača. Okrenuli su se za vilom i istog trenutka njezine zlatne ovce pretvorile su se u bijeli kamen od kojega su Matani sagradili svoj grad gdje su sretno živjeli kroz stoljeća, sve dok se jedne ljetne večeri na nebu nije ukazao zlokobni predznak, zvijezda Tjarmal (Antares) koja je predkazala dolazak crnog broda i zlih ljudi koji su zloupotrijebili dobrotu Matana i razorili njihov grad. Rijetki preživjeli raselili su se po otoku i osnovali naselja u kojima i mi danas živimo.

Ovu jedinstvenu legendu baštinili smo zahvaljujući pričama naših predaka koje su je prenosili s koljena na koljeno arhaičnim vejskim pradijalektom.

Projekt „Krk - otok vila“ naša je skromna namjera da predstavimo otok kakav je bio prije negoli su ga naselili ljudi, sa zadaćom da sve nas osvijesti kako je Krk i danas otok od zlata te da će takav i ostati samo ako pametno budemo promišljali svoju budućnost.