Vile i vilenjaci Artusi
Iva Lulić je izložbom umjetničke fotografije „Vile i vilenjaci Artusi'“ u osnovi potaknuta pitanjem dječjeg svijeta i svijeta mašte, kreativnog djetinjstva i odrastanja, u kojem „Artus“ označava bolje sutra. Projekt umjetničkih fotografskih radionica ostvaren je radom (i igrom) sa štićenicima Doma za djecu „Vladimir Nazor“ iz Karlovca koji su se, uključivanjem u projekt, družili i ulazili u bajkovite svjetove na granici stvarnog i imaginarnog. Mali glumci u svojoj su igri ostali iskrena djeca čistog srca, postali su vile i vilenjaci nedirnutih livada i dubrava, bajkovitih stvarnih prostora lijepe naše. Postoji vjerovanje kako je u vrijeme kada su vile i vilenjaci hodali Zemljom, svijet bio ljepši, a ljudi sretniji i bolji… U svojoj biti vile su uvijek pomagale ljudima i vraćale dobro dobrim, one su čista pozitivna snaga načinjena od svjetlosti, osjećaja i energije - baš poput djeca koju je upravo autorica projekta svojim umjetničkim konceptom navela na igru koja ih je na trenutak transponirala u paralelni svijet mašte: „Jer i oni kao i mali vilenjaci žive bez roditelja i možda ih je baš takav način života potaknuo da neke stvari na ovom svijetu shvate ranije od nas ostalih. Nadrasli su materijalizam svojstven ljudima. Ovi klinci znaju da je ljubav pokretač svemira, znaju da je čisto srce ključ sreće, a iskrenost najveći dar koji možeš dati bližnjemu. Ta ih činjenica pretvara u vile i vilenjake.“ (Iva Lulić, 2010.) Fotografije Ive Lulić su bajkovite, no djeca koja su protagonisti istih su stvarna, prostori i krajolici su postojeći i pripadaju stvarnom svijetu, nebeski svod, zalasci sunca, sjene i efekti su prirodni, bez primjene računalnih tehnologija. Scenarij i režiju Iva Lulić podredila je ljepoti konkretnog krajolika i jednostavnoj i prostodušnoj dječjoj igri. Dramatika je stvarna, naglašena svjetlom i ispričanom pričom čije je mjesto radnje smješteno u njeno prirodno okruženje, u čistu idilu nedirnute prirode u kojoj se mali glumci uživljavaju u vlastite uloge koje naglašavaju njihova unutarnja psihička stanja, ozbiljnost i tankoćutnost igrane uloge, u kojoj uživljavajući se u ulogu do kraja ostaju djeca. Autorica svoj izraz traži u digitalnoj fotografiji koju koristi kao slikarski medij, slikarsku kompoziciju izvodi u duhu tradicije zapadne umjetnosti romantizma i simbolizma 19. stoljeća. Pritom su ideja i realizacija zasnovane na sintezi magijskog, simboličkog i duhovnog.
Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica
