O RADOVIMA

Branka Hlevnjak, likovna kritičarka

Na izložbi od "Miga do micanja", koja je u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza održana 2002. godine, svjetski ugledni umjetnik art filma, glazbenik i gastronom Peter Kubelka, izložio je tada, i osobno ih zakucavao na pano, filmske vrpce svog filma, kako bi naznačio da je film zapravo samo pokrenuti niz fotografija; to jest da je fotoslika temeljna "muviju". To hrabri ovaj projekt Ive Lulić koji se odnosi na fotografiju, a temelji na filmu.
Osovljena na priče, bajke, narodna predanja, mitove, baštinu, uvažava sve literarne elemente koji postaju baza SCENARIJU. Iz njega proizlaze mitološki likovi različite dobi, odrasli i djeca i njihove radnje (sadržaj, poza): hodanje šumom, promatranje, stajanje na vjetru, plesanje, plesanje kola, spavanje itd. Potom su tu poslovi SCENOGRAFIJE; odabir lokaliteta, ugođaja, doba dana. Uz šumarke, pustopoljine, livade, jezera, rijeke važno je i nebo; oblaci, vrste oblaka, prodori sunca itd. Priroda se koristi u svoj svojoj veličanstvenosti. Tu je nadalje vrlo važan udio KOSTIMOGRAFA, odnosno STILISTE, ŠMINKERA I MASKERA, koji upotpunjuju cjelovitost imaginacije. Bez GLUMACA (manekena) ništa od toga ne bi bilo.

Iva Lulić je fotografiji prišla kao rezultatu nekog izmišljenog, bajkovitog, ali virtualno snažno prisutnog svijeta - mitološkog svijeta. Bilo bi netočno reći da su te fotografije samo ilustracije mitova i priča na koje se odnose: one su fotografska predstava (performansa) za sve koji u tome učestvuju, a njih je značajan broj. Unoseći u taj fotografski događaj (happening) sve pripremne elemente filma, autorica se zaustavlja na fotografiji. Tako postiže snažnu iluziju stvarnog događaja; bilježi situacije u kojima su mitološki likovi "uhvaćeni"; fotografija je potvrda viđenom. Njezina je velebnost očigledna i u potpunosti hrani naše vjerovanje. Fotografija postaje sliko-priča, sliko-mit, sliko-bajka. Mi joj se rado prepuštamo. Dovoljan je pogled na svaku od fotografija pojedinačno, pa da Ivi Lulić priznamo da je velika majstorica fotografskog iluzionizma. Istodobno, to su realne fotografije ambijenata, prirodnih ljepota, fotografije izvrsne rasvjete i skladnih boja. U kontrapunktu prirodne veličanstvenosti i umjetne i umjetničke intervencije utemeljene na tradicijskoj ikonografiji, pučkoj i pradavnoj mitskoj predaji, cijeli projekt postaje mnogo više od same fotografije. Fotografija je Ivi Lulić samo sredstvo za oživljavanje najdubljih sjećanja, koji se javljaju u fragmentima utkani u suvremeno duhovno nasljeđe. U tome je posebnost ovih fotografija kojima je autorica ostvarila proboj u INTERMEDIJALNU zonu umjetničkog djelovanja.

Mirela Duvnjak, viša kustosica

Iva u svom fotografskom radu ne koristi mogućnosti računalnih efekata, već poput starih majstora analogne fotografije stvara svoje fotografije koristeći prirodno i umjetno svjetlo. Svjetlo ima elementarnu, oblikovnu ulogu u fotografiji. Ona je u svojoj prirodi, pa tako i u likovnosti jedan od temeljnih činitelja percepcije. Osim u oblikovnom smislu Iva svjetlo koristi i kao sredstvo stvaranja atmosfere i značenja. Naglašava prirodu paralelnog, nevidljivog oku, svijeta. Pažljivo pristupa inscenaciji prizora brižljivo pazi na svaki detalj koncentrirajući se na elementarno u prirodi koja je okružuje kao i na elementarno u materijalima kojima zaodijeva protagoniste.
Fizionomije lica su nevažne, gotovo su skrivene što pridonosi osjećaju i atmosferi tajanstvenosti. Ivin vilinski svijet je samodostatan ne uključuje promatrača, prisiljava ga na distancu i strogu granicu, njih i nas. Njihove prirode i naših kuća, ureda, trgovačkih centara…
Pokazuju nam stvarne krajolike, netaknute i čiste, ukazuju na bogatstvo ljudskog života i života prirode. Oživljuju mitove i legende koje su dio nematerijalne baštine Hrvatske. Daju svoj doprinos znanju, humanosti i kulturi ovoga naroda.

Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica

Fotografije Ive Lulić su bajkovite, no protagonisti istih su stvarni, prostori i krajolici su postojeći i pripadaju stvarnom svijetu, nebeski svod, zalasci sunca, sjene i efekti su prirodni, bez primjene računalnih tehnologija. Scenarij i režiju Iva Lulić podredila je ljepoti konkretnog krajolika. Dramatika je stvarna, naglašena svjetlom i ispričanom pričom čije je mjesto radnje smješteno u njeno prirodno okruženje, u čistu idilu nedirnute prirode u kojoj se glumci uživljavaju u vlastite uloge koje naglašavaju njihova unutarnja psihička stanja.
Autorica svoj izraz traži u digitalnoj fotografiji koju koristi kao slikarski medij, slikarsku kompoziciju izvodi u duhu tradicije zapadne umjetnosti romantizma i simbolizma 19. stoljeća. Pritom su ideja i realizacija zasnovane na sintezi magijskog, simboličkog i duhovnog.

Stanko Špoljarić, likovni kritičar

Svojim fotografijama Iva Lulić ušla je u svijet mašte. Djeca, glavni akteri slikovitih događanja po scenariju i u režiji Ive Lulić postaju vilenjaci, smještena su u krajolik na granici stvarnog i imaginarnog. Ulazeći u šumarke, dolazeći na livade, zaustavljajući se gustišu stabala i žbunja ili tražeći čistoću prostora, Iva Lulić otkrivala je sukladno svojoj likovnoj osjetljivosti idealne ambijente za zamišljene ili naslućene situacije. Ivini vilenjaci nosioci su i humornih stanja, ali i „ozbiljnih“ zgoda, ostaju djeca, ali i na makar simboličan način prihvaćaju uloge odraslih. I Iva Lulić u iskrenosti svog umjetničkog pristupa spaja dječje i izraz svog razvijenog talenta za likovnost, za fotografiju. Čini se da istovremeno stoji i ispred i iza aparata. Dodirnula je vilenjake, i oni su dodirnuli nju. Osjeća se obostrani fluid ljubavi u preobrazbi svakodnevnog. U uvjerljivosti djela Ivinog dara. Fotografija sinteze intime i reprezentativnosti, u ciklusu teško odredivih granica trajanja. Jer konačno vilenjake ne možemo postaviti u neki definiran okvir. Ipak imaju krila.